Možda možemo biti heroji na jedan dan, ali uvek možemo biti vile cele dve nedelje

Kao što već znate, najavili smo intenzivni kurs (12 termina po 90 minuta, raspoređenij na dve nedelje). I (na moje iznenađenje) preživeli ga. Prilažemo sledeće fotografije kao corpus delicti.

Zasluge za preživljavanje u velikoj meri odlaze Luliju, koji je sa nama u sali izdržao od početka do (ne tako gorkog) kraja i stoga zasluženo poneo titulu zvanične maskote našeg intenzivnog kursa. Ne, nisam gadljiva na zloupotrebu životinja i dece u reklamne svrhe.

Osim Lulija, bilo je tu još nekih koji su se muvali po sali i trošili jedni drugima dragoceni kiseonik i kubne santimetre prostora. Što je došlo kao iznenađenje ovog puta (jer ja sam naivno računala da je jul, ergo vrelo je i normalan svet ide na odmor umesto da se raduje da ga neka OCD osoba dve nedelje zlostavlja u baletskoj sali), ali sasvim usklađeno sa radnim nazivom kursa – Die hard. Kako niko nije ni u nesvest pao, a kamoli umro, uspeh moje ovogodišnje misije je upitan.

Svaki drugi dan na kursu se radio excercices na prstima. Svi oni kojima žuljevi od sandala i bolovi u stopalima natečenim od vrućine nisu bili dovoljni, uživali su u svakom minutu ovog segmenta kursa. Ostali su rasparčavali listove izvodeći iste te korake na poluprstima, čisto da se bol razlije i iznad regije skočnog zgloba.

I na kraju, pošto je gorepomenuta ekipa od koje Luli nije mogao najbolje da dremka u sali jer ga je pipkala, nosala i mazila svako malo između vežbi, uspela da umre muški (a i ženski, jer ipak je ovo Balkan), vaskrsla je kao vile iz II čina baleta Giselle.

P. S. Dobronameran savet svima – ne kačite se sa odraslima koji uče klasičan balet “pod stare dane”. Nemate pojma na šta su sve spremni.