Ova fotografija je nastala pre sedamdesetak godina, na Lidu koje više ne liči na sebe iz tog perioda. Na njoj se nalaze moj otac i moja tetka. Tada mlad i lepi, ali niko iz moje generacije ih se ne seća takvih.
Moj otac je tada bio na početku svoje profesionalne baletske karijere. A moja tetka nije čestito ni potrčala, a kamoli kročila u baletsku salu. Ona je bila potpuni baletski autsajder. To što je moj budući otac, tada samo iritantni enfant terible, uspeo da se profesionalno profiliše, i to kao umetnik, je za njegovu porodicu donelo veliko olakšanje. I od njih je dobio u tome veliku podršku.
Verujem da je na ovoj fotografiji moja tetka, pravnik, knjiški moljac i apsolutno nesklona fizičkim akrobacijama, izašla iz zone komfora kako bi mlađem bratu dala priliku da se pred Zemuncima pokaže kao veliki dasa, kao demonstraciju da onaj ko ga bude „prozivao“ po osnovu profesije, čega je uvek bilo, može da prođe sa ozbiljnim posledicama zbog kojih neće moći duže vremena da prošeta korzoom.
Njih dvoje od pre neki dan ponovo zajedno igraju na nekom drugom mestu, daleko od svega što im ranije nije davalo mira.
A vi koračajte dalje od zone komfora u Novoj godini ka onome što vas čini ispunjenima, mudrijima i potpunijima. I ne brinite za padove. Biće ih.
Srećna Nova 2026., dragi moji!
