Šta ja mogu da učinim, iliti još jedna novogodišnja poslanica

Navikli ste da se pred Novu godinu obratim nekim lepim, motivacionim tekstom koji daje krila bolje nego Red Bull. Da se našalim na svoj račun, pohvalim napore mojih učenika i da odlepršam dalje u nove radne pobede (a često, zapravo, do toplomera i Fervexa tokom nekoliko slobodnih dana početkom kalendarske godine).

Ovaj tekst, ipak, neće biti takav. Jer ispraćamo 2023. Godinu koju ću pamtiti po propuštenoj prilici da se kao društvo suočimo sa sobom i već jednom raščistimo sa pitanjima koja već dugo generišu agresiju u javnom prostoru – od ulice i prevoza, preko radnih mesta i kojekakvih drugih kolektiva do prezentacije vesti i sadržaja koji odlaze u etar.

Femicid u konstantnom porastu, netolerancija svake vrste na različitosti, odsustvo bilo kakvog oblika kulture kretanja (da li ste uspeli u skorije vreme da se sa nekim lako mimoiđete na ulici?), sve gori oblici zlostavljanja životinja (napuštanje, bacanje štenaca i mačića, te doživotno robijanje pasa na lancu su stvari koje se podrazumevaju), vršnjačko nasilje, govor mržnje, odsustvo odgovornosti i empatije… Nisam „woke“ i prezirem način na koji je politička korektnost uništila humor, ali bih mogla da nabrajam do prekosutra i sigurno bih izostavila sve ono što je dovelo do datuma koje ćemo svi dugo pamtiti – 3. i 4. maja 2023. I opet nismo smogli snage da pogledamo u naše ružno lice u ogledalu i zapitamo se šta možemo kao društvo da uradimo. Jesmo li mi uopšte društvo? Imamo li ikakav osećaj odgovornosti prema široj zajednici? Vidimo li dalje od sopstvenog pupka? Da li su naša deca zlatna samo zato što su naša? Da li smo najpametniji samo zato što se radi o nama? Da li ostoji nešto što možemo da uradimo, dok čekamo da se desi neko čudo promene?

Pa šta ti radiš kad si tako pametna, reći će prosečan državljanin Republike Srbije.

Evo šta radim. Održavam rukama i nogama moj malecni posao, da bih plaćala poreze koje vidim kao moj skromni doprinos zajedničkoj kasi. Bakćem se, u granicama mojih mogućnosti, životinjama koje su drugi odbacili kao stvari (ti drugi umeju da poređaju prioritete u životu i ne ponašaju se kao deca). Jer sam uverena da se kvalitet jednog društva ogleda u tome koliko brinemo o onima kojima je pomoć najpotrebnija, bilo da se radi o ljudima, životinjama ili vanzemaljcima (volela sam da gledam “X Files”, priznajem). Operišem detetom na ivici adolescencije i majkom na ivici demencije (moje su). Umesto da guram ljude u prevozu kao da sam sada ispuzala iz pećine, obraćam im se sa „Izvinite, da li silazite…“. Često koristim „hvala/izvinite/molim vas“. Ne ponašam se kao da mojih propuštenih 30 sekundi/5 minuta iz bilo kog razloga vodi svet u Ragnarok. Ustajem kad god imam priliku protiv svakog oblika ekstremnih stavova (naročito onih koji vuku u desno i sa žaljenjem konstatujem da sam sve očiglednije u manjini). I radim svim srcem da pomognem onima koji dolaze na moje časove da amortizuju sve gore navedeno što nam je 2023. donela u najsirovijem obliku. Da barem na sat vremena stvorim sigurno mesto, kako bi moji učenici održavali tu civilizovanost i emancipovanost koja ih je i dovela na časove baleta za odrasle (ako izađu zadovoljni, manje su šanse da će nekoga odrobijati; a znam za šta su sve sposobni i na šta su spremni čim dolaze na moje časove!). Ne znam uspevam li uvek u mojim naporima. Ali ono što znam je da sebe ulažem bez kalkulisanja.

Istina, nemam vremena za kafe, TV, serije, krpice, praćenje trendova u tehnici i automobilskoj industriji. Svi simboli uspeha me jednako uspešno zaobilaze. Ne znam čak ni šta je „in“ kad je u pitanju vežbanje. I zamislite, živa sam i bez svega toga. I nameravam da nastavim sa tim „nastranim“ životom i u narednoj godini.

Ipak, poslednji dan 2023. mi je spontano doneo još jedno pitanje: „Šta je to što možeš da uradiš za sebe?“ Jedva čekam da mi 2024. donese odgovor na njega. A svima nama zajedno neko čudo promene.